 |
 |
|
|
|
| <<< Natrag | Datum objave: 24.2.2010 Rubrika: Kultura |
| RAJKO GRLIĆ, HRVATSKI REDATELJ ČIJI NOVI FILM »NEKA OSTANE MEĐU NAMA« POČETKOM OŽUJKA KREĆE U DISTRIBUCIJU U HRVATSKOJ, SLOVENIJI I SRBIJI | |
| Još uvijek vjerujem da se filmovi rade za kina | |
| »Neka ostane među nama« je intimna priča o petero ljudi i njihovim duplim životima. I u njoj nema puno »društveno-političke situacije«. Možda film u drugom vremenu nastavlja priču ispričanu u »U raljama života«, a možda je to samo ovovremena verzija »Samo jednom se ljubi« |
|
 Rajko Grlić neće čekati »svjetla pulske Arene«. Sa svojim će novim uratkom »Neka ostane među nama« u kina krenuti početkom ožujka. Njegov je povratnički film u »zagrebačku intimu«, za kojeg je scenarij napisao zajedno s Antom Tomićem, »zločesta, indiskretna zagrebačka priča o virovima erotske strasti ispod mirne površine građanske svakidašnjice«. Priča o ljudima koji vode dvostruke živote. Zajedno s Igorom Mirkovićem, Grlić se nedavno prihvatio i nastavka svojedobnog dokumentarnog hita »Novo, novo vrijeme« – intrigantnog svjedočanstva s predsjedničkih izbora 2000. godine, a ovih se dana na Sveučilištu Ohio gdje predaje, vrti još jedna retrospektiva njegovih filmova. Što se promijenilo u ovih 18 godina od kad niste snimali »zagrebačku intimu« – za Vas kao redatelja i za te zagrebačke skrivene kutke i ono što se u njima zbiva? Je li zaista nestao taj »građanski Zagreb«? – U osamnaest se godina svašta promijeni. Kao prvo – ja osobno sam stariji za tih osamanest, sada već dvadeset godina, od kada sam radio svoj zadnji film u Zagrebu. I Zagreb se, naravno, u tom vremena promijenio. Ali kao i u svakoj promjeni, i u svakom starenju, oni kojima se to događa to najmanje vide. Ne znam da li je to i moj slučaj, vjerojatno je, ali sa Zagrebom se upravo to dogodilo. On je danas financijski moćniji no što je to ikada bio, a istovremeno puno zapušteniji. Dobio je neku novovremensku bahatost koju je prije puno umjesnije apsorbirao i zatomljavao, a istovremeno je, pogotovo intelektualno, skrušeniji, ponizniji i dodvorniji no što je to ikada bio. Što se tiče »građanskog Zagreba« – da, ono što smo nekada pod tim podrazumijevali mislim da je ili nestalo ili potpuno prešlo u »ilegalu«. Ali zato se rađa jedna nova klasa, koja će vjerojatno vremenom, nakon dvije, tri generacije – ako one izdrže – opet postati »građanska«. Što se intime tiče, mislim da je ona u svojoj suštini uvijek i svugdje ista. Na nju vrijeme, okolina, dnevna politika i tome slične nedaće nemaju gotovo nikakav utjecaj. Ljudsko biće je ispod kože uvijek jednako krvavo, sa svim mogućima manama i vrlinama, strastima i demonima, strahovima i nadama. O ljubavi, a ovo je ljubavni film, da i ne govorim. Svoje filmove snimate s određenim pauzama, pa pretpostavljam da pažljivo birate projekte. Za ovaj ste već ustvrdili da ste se htjeli vratiti tamo gdje ste počeli snimati filmove, kao i temi intime i dvostrukih života. Jesu li se još neki izazovi i motivi iskristalizirali tijekom snimanja? – Da, to se može nazvati i »pažljivim biranjem«. Uvijek mi se činilo da čovjek birajući temu svog filma, ulazeći u svijet svojih junaka, na neki način određuje i svoj život za nekoliko narednih godina. To je bila neka moja javna isprika za polagano odlučivanje kada ću i o čemu raditi naredni film. S druge strane na filmu je, kao »skupoj igračci«, dosta važan i element »stvarnosti«, realna mogućnost da se nešto radi. Ja godinama, kroz devedesete, nisam ovdje bio pretjerano dobrodošao, zbog političkog sustava i Vrdoljakove strogo kontrolirane kinematografiju, pa je i to možda doprinjelo ovoj »sporosti«. Možete li ovaj film, sad kad je zgotovljen, usporediti s nekim vašim ranijim »zagrebačkim« filmovima? – Teško. Ne znam. Bojim se da to nije posao autora. Ja sam u ovih svojih desetak filmova, pristupajući svakom i režijski i žanrovski sasvim drugačije, pokušao o tom gradu i o tom prostoru i društvu ispričati priče o raznim etapama. Od rađanja (»Čaruga«) do umiranja jednog sistema (»Karaula«), od mladenačke pobune (»Kud puklo da puklo«) do cinizma političke realnosti (»Novo novo vrijeme«). Pokušao sam i prostor i ljude pratiti parelno s vlastitim starenjem i mijenama kroz koje smo i on i ja prolazili. Možda »Neka ostane među nama«, samo u drugom vremenu, nastavlja priču ispričanu u »U raljama života«, a možda je to samo ovovremena verzija »Samo jednom se ljubi«. Ne znam. Na gledaocima je da to, ako ih zanima, vide. Kako je uopće izgledalo snimanje – je li sve teklo po planu? – Snimanje je izgledalo dosta idilično. Bili smo dobro pripremljeni, a to je preduvjet svakog »lakog« snimanja. Izabrao sam glumce gotovo godinu dana prije snimanja, pa smo s njima i uz njihovu pomoć, i Ante Tomić i ja imali vremena da tekst prilagodimo živim bićima. A u slučaju ovog filma to je bilo gotovo presudno, jer on dobrim svojim djelom leži upravo na njima. Ima li u priči kakvih odraza aktualne društveno-političke situacije ili ste to ovog puta ostavili posve po strani? – Ovo je intimna priča o petero ljudi i nji
Današnja politika je jednostavno gola pragma, najbrži put ka moći, odnosno prema novcu. Nema tu više puno ni ideje, a niti ideologije. Nema zapravo ni nečega za što bi se moglo biti »za« ili »protiv«. Zato mi se i učinilo da je u ovom filmu puno važnije zaviriti u intimu pojedinca, nego baviti se općim mjestima »društveno-političkih situacija«. U filmskom svijetu vi ste i dalje »pripadnik Praške škole« – kako danas gledate na tu generaciju i filmove koji su nastajali sedamdesetih i osamdesetih godina? Mnogi u njima i nisu vidjeli neku poveznicu među autorima. Što je Vama osobno donijelo »praško školovanje«? – »Praška škola« nije termin koji su izmislili oni koji su stavljeni pod tu kapu. To je bila generacija vrlo različitih i ljudi i režisera, koje su u tu ladicu smjestili kritičari radi lakšeg baratanja pojmovima. Što se nas samih tiče – mislim da je svatko od nas radio drugačije svoje filmove. Kao što to radimo i danas. Jedino što smo sa studija u Pragu zajedno došli kao prijatelji – što smo i danas, u kinematografiju koja se upravo brutalno obračunala s generacijom prije nas, generacijom »crnog vala«. I zatekli smo je prepunu filmova »veselog vala«, B komedija koje su kamuflirale nastalu rupu i bezbrižno zabavljale široko općinstvo. Mislim da smo bili svijesni i mjesta i trenutka u kojem počinjemo pričati svoje priče. I da smo imali izuzetno poštovanje prema toj generaciji koju je politika zaustavila na stvaralačkom vrhuncu. Jedino što s njima nismo u potpunosti dijelili razloge za pravljenje filmova. Oni su bili predratna generacija koja je prošla put od svog mladenačkog idealizma i zaljubljenosti u politiku do razočaranja i frustracije tom politikom. Mi smo, ako se uopće smije upotrebljavati »mi« u ovakvim pričama, bili poratna generacija – osim Zafranovića koji je već i onda bio za nas bezobrazno star – i nismo nikada dijelili taj idealizam i zanesenost politikom. Tako da smo se s njom mogli puno čišće i jednostavnije igrati. Često sam u polu-šali, polu-zbilji govorio Dušanu Makavejevu: »Ja nisam nikada ni vjerovao u Staljina, on mene nije prevario, ja mu se ne moram ocvećivati svojim filmovima!« Što se same akademije u Pragu tiče, mislim da je ona kao ozbiljna škola bila prije i iznad svega, posvećena zanatu. Tjerala nas je da dobro naučimo zanat pričanja filmskih priča. Mislim da je to, i onda kao i danas, najviše što jedna umjetnička škola može učiniti. Dati ljudima u ruke zanat koji će im omogućiti da se igraju, a ne da se muče, pričajući svoje priče. Koje su pozitivne strane strategije da film ide odmah u kina, a ne čeka Pulu? – Ja sam od onih koji još uvijek vjeruju da se filmovi rade za kina i njihovu publiku. Da je susret s gledateljima u mraku kino dvorane jedino pravo mjesto za film. Što se pulskog festivala tiče, on je važan za hrvatski film, ali on, na našu sreću ili žalost, nimalo ne utječe na gledanost tih filmova. Prema tome, ići u kina odmah kad je film završen u našim relacijama i nije neka posebna »strategija«. Zbog čega ste poželjeli napraviti nastavak dokumentarca »Novo, novo vrijeme« i kako ste to točno zamislili? – Stipe Mesić prvi predsjednik koji je vlast osobno predao svom nasljedniku. Prvi put je ta elementarna civilizacijska forma zadovoljena u našim krajevima. Učinilo nam se da je to i zgodno zabilježiti – u obliku nekog nepretencioznog nastavka filma od prije deset godina – a da je to ujedno i naša obaveza prema glavnom junaku »Novog, novog vremena«. Mislite li da takvi filmovi imaju neku moć i utjecaj na način na koji javnost doživljava političku situaciju? Koliko u takvom dokumentiranju vremena možete/želite ostati neutralni? – Filmovi nemaju nikakvu moć nad stvarnošću, pa čak niti nad percepcijom te stvarnosti. Oni su, i to u svojim najboljim slučajevima, samo oznake pored puta, »krajputaši«, što bi rekao Andrić. Ali valja imati na umu da »stvarnost« hlapi, nestaje, a da »krajputaši« ponekad ostaju i kad su zaista dobri postaju svjedoci postojanja te zaboravljene »stvarnosti«. »Ars longa – vita brevis« zvala se Međimorčeva predstava u kojoj sam 1968 igrao u zagrebačkom SEK-u. Što se neutralnosti tiče – ona je uvijek cilj, ali o tome da li je postignuta autori imaju najmanje pravo da prosuđuju. Vedrana SIMIČEVIĆ |
