Danas se u sociološkoj literaturi može naići na tvrdnju da je bračna prevara, ljubavna avantura ili kako god to zvali, jedini preostali oblik pobune koji je pojedincu preostao protiv predvidljivosti života. Naš je život omeđio poslodavac, obitelj, crkva, država, mediji i novac. I tu ništa ne možemo promijeniti, vrijednosti su duboko usađene i ne klimaju se. Jedino što se još da mijenjati je osoba s kojom dijelimo postelju. Današnji su preljubnici tako zamijenili jučerašnje revolucionare, pobunjenike, vizionare, hajduke. Uzbuđenje pobune, slast kršenja pravila i opasnost odlaska u nepoznato, tvrde sociolozi, svedena je na avanturu zvanu preljub. I dodaju da manje više sva društva, usprkos javnih osuda, to prešutno dozvoljavaju kao najmanju opasnost po sebe.

S druge strane psihijatri nas desetljećima uvjeravaju da duboko u korijenu svake potrebe da se iskoči iz ustajale svakodnevice, dakle u prarazlogu svake “kreacije” i “pobune”, leži snažan, teško dokučiv i još teže predvidljiv “seksualni nagon”.

Ja sam, kao i manje vise svatko od nas čuo bezbroj priča o avanturama, preljubima i nevjerojatnim duplim životima. I uvijek sam, to moram priznati, iskazivao neskriveno divljenje prema fascinantnim energijama i količinama mašte koje su neke osobe u to ulagale. Bili su to “pobunjenički” i “kreativni” vrhunci njihovih života.

Spojem ove tri premise dolazimo do mog osobnog razloga za pravljenje ovog filma. U godinama sam kad se valja vratiti tamo gdje sam i počeo pričati filmske priče: na ulice, u stanove i krevete Zagreba. Pet priča o petero sredovječnih junaka koje Ante Tomić i ja otvaramo dramaturgijom “babuške”, u kojoj ispod svakog sloja ima još jedan, čine mi se najbliskije i gradu, i trenutku, i životu u njemu, a time i meni samom.

To bi trebao biti veseli film koji pršti životom, gust u teksturi, živ u kameri, brz u naraciji i gotovo dokumentaran u glumačkoj igri. Krajnje otvoren, na mjestima gotovo brutalno, u doticanju intime, u pokušaju da prodre ispod kože, ispod onog vidljivog. Bit će to film ekstremno krupnih planova posvećenih licu i velikih totala posvećenih gradu, posveta prostoru u kojem sam se rodio i ljudima s kojima sam ga dijelio. Ukratko, urbani film koji se zaigra svakodnevnicom ne bi li time ostavio neki mali trag pored puta o nama, danas i ovdje.