Neka ostane među nama, film Rajka Grlića ›› Službeni web sajt novog filma Rajka Grlića 'Neka ostane među nama'. Scenarij: Rajko Grlić i Ante Tomić. Pogledajte prije nego opet prevarite voljenu osobu! Neka ostane među nama, film Rajka Grlića ›› Službeni web sajt novog filma Rajka Grlića 'Neka ostane među nama'. Scenarij: Rajko Grlić i Ante Tomić. Pogledajte prije nego opet prevarite voljenu osobu!

Šesti tjedan

Dobro smo. I živi smo. Sve ide po planu i što je najvažnije, to što ostaje iza nas u kutijama negativa ne djeluje nimalo loše. Tu naravno treba biti vraški oprezan jer “materijali”, kako u žargonu zovemo snimljeni materijal, uvijek su i u svakom filmu “jako, jako dobri”.

Glumci su i dalje moje najveće veselje. I čuđenje istovremeno. Četrdeset i dvije su godine prošle od kada sam snimio prvi film s profesionalnim glumcima, s nekima od njih čak i po četiri (Budilicom, Mikijem i Dikom), a oni su za mene i dalje ostali gotovo nepoznato i, možda upravo zato, najzanimljivije polje ove igre.

Kada bi se princip igre pojednostavio do kraja moglo bi se reći da na filmu postoje dva moguća pristupa glumcu; pokušati glumca pretvoriti u lik, dakle, natjerati glumca da na osnovu scenarija sagradi lik, ili pokušati lik prilagoditi glumcu, dakle, ukrasti intimu glumca samog, kao osobe, i od toga sagraditi lik, a kasnije i ulogu. Ja spadam u ovu drugu grupu, u lopovsku družinu koja beskonačno dugo bira glumce tražeći u njima stvarnost likova iz priče, a zatim u igri pred kamerom zajedno s njima pokušava pronaći pravi omjer stvarnosti i fikcije, intime i javnosti.

Najljepše u toj igri jest to da je svatko od njih potpuno različit. I kao osoba, i kao glumac. I tehnikom igre, i mentalnim sklopom za igru, i načinom na koji akumulira emociju potrebnu za ulazak u kadar. Ova naša priča ima pet glavnih junaka, dakle, ja se svakodnevno, uz sve ostale, igram s tih pet sjajnih igrača. No, naučeno danas nimalo ne pomaže sutra. Svaki je dan potpuno novo međusobno otkrivanje koje vrlo često ovisi o milion i jednoj sitnici, na prvi pogled nevažnoj i krajnje intimnoj, a u konačnom proizvodu često i odlučujućoj. Možda upravo ta nepredvidljivost, ta nemogućnost pripremiti se za ono što dolazi, i čini ovu igru s glumcima tako uzbudljivom.

Kucajući o drvo, ili bolje ispod njega, kako sreća ne bi pobjegla, ulazimo u zadnji tjedan snimanja.

Peti tjedan

Na dvije trećine puta smo.

Svaki dan snimanja počinje gotovo isto. Izoliram se s glumcima i kroz probe pokušavamo pronaći ritam i značenje scene. Ukratko, napravimo čitavu scenu, pokažemo je Trnu (snimatelju)  i onda dogovoramo što ćemo, od kuda i kako slikati. Glumci zatim odlaze u šminku i kostim, a Trn i njegova ekipa rade svijetlo. Na meni je samo čekati. To čekanje nekad traje dvadesetak minuta, ali ponekad i nekoliko sati. Za to vrijeme obično se negdje sakrijem i u tišini, sam sa sobom,  prolazim sve ono što nas očekuje. 

Često u tim trenucima razmišljam na koji se način može “uhvatiti” tzv. “stvarnost” scene koju smo pripremili, i kako zapravo u tom “hvatanju” leži tajna ovoga zanata.

Mi pokretne slike danas primamo u komadićima, u isprekidanim segmentima, s nekim daljinskim upravljačem i u glavi i u ruci. Bombardiraju nas na ulici, u dućanu, kod kuće, na mobitelu, iPodu, kompjuterskom ili televizijskom ekranu. A te slike, te žive krpice koje nas okružuju,  dijele se na dva potpuno oprečna svijeta - onaj ušminkani i ljepši od života koji nam nešto pokušava uvaliti i onaj koji tresući kamerom, skrivajući se, pokušava dočarati nepatvorene komadiće života.  

Te druge, tzv. “žive slike stvarnog zivota”, taj “Youtube svijet”, imao je u zadnjih pet-šest godina ogroman utjecaj na film. U želji da pobjegne od “laži Hollywooda” i da fikciju što direktinije prikaže kao stvarnost, film je krenuo u svijet voajerizma.  Gledajući svake godine stotine filmova za Motovun, primjetio sam kako njihov broj, iz godine u godinu,  zapanjujuće brzo raste. A oni su  uglavnom stvarani hladno, s nekom čudnom ironijom, cinizmom  i odmakom od vlastitih junaka. Meni, koji sam uvijek radio filmove o ljudima koje sam volio, to je razumljiv, ali istovremeno i vrlo strani svijet.

Pričam ovo zato što mi se na setu, u tim trenucima čekanja, ponekad učini kako bi  tim pristupom scenu, koju smo upravo složili,  najednostavnije mogli uhvatiti.

No u ovom sam filmu pokušao ići drugim, gotovo oprečnim pravcem. Uvijek sam, naime, vjerovao kako način pričanja filmske priče  mora biti krajnje primjeren licima u priči. Pojednostavljeno rečeno;  kada bi junaci priče radili filmove o sebi, slagali bi ih najbliže svojim karakterima, svom ritmu i poimanju života. I to je moja polazna točka. Svaki film mora kroz svoje junake pronaći i svoj ritam i svoj jezik.  Zato, s neskrivenim užitkom, svaki film i stvaram potpuno drugačijim jezikom, različitim kolko su i različiti junaci tih priča.

Ovo je priča o nekom građanskom Zagrebu, o urbanim ljudima, o njihovim tajnim životima. Pokušavajući ih uloviti došao sam do  “građanskog pričanja”, “građanske priče”.   Filmskom jeziku jednako je anahron današnji film koliko je i život tih ljudi anahron u današnjoj Youtube stvarnosti. 

A da bi se to dobilo, da bi se u tom “klasičnom jeziku” dobila perfekcija, valja čekati. I biti strpljiv. Jako strpljiv, jer ništa drugo tu ne pomaže.

Četvrti tjedan

Iza nas je prva polovica, i u danima snimanja i u minutaži budućeg filma. I upravo tu negdje, na sredini puta, prvi put mi se dogodila ozbiljna blokada. Pripremali smo scenu koju smo trebali otvoriti s dugim i podosta kompliciranim masterom (kadrom koji pokriva veći dio radnje neke scene). Kako bi ga tehnički uspješno izveli, trebalo nam je gotovo pet sati priprema. I kad je sve bilo gotovo, kad je kadar napokon snimljen, shvatio sam da je, jednostavno rečeno - mrtav. U sebi ima sve što smo zamislili, savršeno je izveden, ali u njemu nema onog osnovnog - života. Bilo je lažan, umjetan, radio je protiv junaka, a time i protiv priče. Tu smo noć snimali do četiri, i uz sva ponavljanja i brušenja, uz svu moju tvrdoglavost, uz sve nade da će se dogoditi čudo i scena oživjeti, to se nije dogodilo. Kad sam pred jutro došao kući, uzeo sam čašu vina, sjeo i još jednom u miru pažljivo pročitao scenu. Negdje u njoj krila se zamka u koju sam upao. I onda sam je počeo preslagivati, crtati, rezati i za nepun sat i pol scena je, barem na papiru, bila presložena.

Otišao sam spavati i odsanjao san koji kao da je izašao iz stripa “Freud za početnike”. Kupam se i u daljini vidim ribarske čamce. Između njih se pjeni more. Plivam prema njima i kako se približavam, čamci se, prepuni ribe, počnu razilaziti. Ali more se još uvijek pjeni. Zaronim i rukama pokušavam uhvatiti ribu. Hvatam ih nekoliko, ali mi uvijek izmigolje iz ruku, otrgnu se. Odustajem. Plivam za čamcima prema obali. Sustižem ih na žalu. Molim ribare da mi prodaju nešto ribe. Prvih me nekoliko odbija da bi se na kraju jedan sažalio i dao mi veliku oradu. Držim je u ruci i gledam kako se blješti na prvom jutarnjem suncu.

Nakon buđenja šaljem e-mailom novo složenu scenu Anti (ko-scenaristu), Trnu (snimatelju), Raši (pomoćniku režije) i Nadi (tajnici režije). Razgovaramo telefonom. Te večeri smo ponovili scenu. I sve je odjednom sjelo na svoje mjesto. I pokret i igra, a time i život scene. Prva velika blokada je preživljena. Kucam o drvo da ih bude što manje. One su noćna mora svakog redatelja. Idemo dalje.

Treći tjedan

Treći je tjedan iza nas. I dalje radimo mirno. Produkcija nas lišava uobičajenih stresova i snimanje protiče gotovo bezbolno.

Jedan sam od onih koji vjeruju kako se atmosfera na setu, ta zajednička energija svih igrača ispred i iza kamere, na neki čudan način prelijeva u kadar. Zato s veseljem idem na snimanje. Jer to je prije svega igra, i ako u njoj nema veselja, čitav trogodišnji put, sva ta sakupljanja i prosjačenja novca, sve muke oko sklapanja projekta, postaju uzaludno potrošeno vrijeme. Zašto uopće raditi bilo što, a pogotovo film, ako se u njemu, u samom procesu, ne uživa. Moram priznati, kako starim, sve više uživam u tom procesu, u samoj igri slaganja. A kako uopće i očekivati da će netko treći jednog dana uživati u filmu ako ti ne uživas dok ga stvaraš? U trećem smo tjednu pokušali uhvatiti miris grada i od njega stvoriti još jedno lice naše priče. I to organsko lice, a ne samo prostornu ilustraciju. Lišili smo se razglednica i neprimjetno hvatali grad kao prostor radnje. Snimali smo u samom centru, u Marinkovićevoj i na Trgu Bana Jelačića, na Dolcu i u “Kerempuhu”, u Tomićevoj…. Zagrepčani su idealni neplaćeni statisti. S kranjim prijezirom ignoriraju kameru i na taj način nam omogućavaju relativno jednostavno umetanje igranih scena u stvarni prostor. A prostor, tj. scenografija priče, beskrajno je važna za film. Ona govori o junacima često i više no što bi to oni sami o sebi i htjeli priznati.

Ivo (Hušnjak), scenograf filma i njegova ekipa set dresser-a i rekvizitera (Luther, Bošnjak, Basta, Dropulić i Capan), prostorima koje pripremaju, na svoj način pričaju ovu priču. Često ih pri dolasku na set zatičem kako žustro raspravljaju o detaljima scenografije pozivajući se na lica koja će u njemu boraviti. Pri tome ulaze u život svakog od junaka mnogo šire i detaljnije od onoga što piše u scenariju. Ne sjećam se da sam ikada imao bolje i točnije rezultate, a da sam pri tome tako malo razgovarao sa scenografom. Ivo je, kao i njegovi ljudi, šutljiv čovjek koji svojim radom ulijeva krajnje poštovanje.

Noćas ulazimo u novi prostor, u atelje oca glavnih junaka. Ivo ga je sagradio u jednoj gornjogradskoj vili. Dolaze i slike Ljube Ivančića koje smo dobili zahvaljujući povjerenju njegove kćerke Nine, kao i slike velikih majstora koje nam je za snimanje ustupio Tomica Kličko iz svoje zbirke
“Filip Trade”.

Drugi tjedan

Preživjeli smo i drugi tjedan. Noćna snimanja su bila naporna kao što smo i očekivali. U dobroj smo formi. A i produkcija nas odlično prati. Užitak je raditi s producentom kao što je Igor (Nola), koji zna svoj posao, zna produkcijski proces do najmanjeg detalja i istovremeno ima hrabrost neophodnu za ovu zamršenu i vrlo riskantnu igru.

Ako smo prvi tjedan, uvjetno rečeno, posvetili ugađanju ritma filma, za drugi bi se moglo reći kako je, prije svega, prošao u radu na profiliranju likova i njihovih odnosa. Tko, kome, kako i zašto?

U ovako intimnoj priči, krajnje lišenoj vanjske privlačnosti, u kojoj svaka sitnica, svaki pogled, ima svoje značenje, vrlo je važno što prije pronaći što to spaja, a što razdvaja junake. I to ne samo na nivou priče, koju smo Ante (Tomić) i ja brusili više od dvije godine, već prije svega u govoru tijela, glumačkoj ekspresiji i onome najvažnijem za ovu priču; stupnju iskrenosti do koje glumac može doći. A to je uvijek najteži zadatak koji se može staviti pred glumca. Kako biti u liku i istovremeno otvoriti sebe? Kako igrati i ne lagati?

Na filmu postoji jedno sveto pravilo; ako su glumica ili glumac dobri, to je njihova zasluga, ako nisu, kriv je redatelj. Mislim da je to pošteno. On i ona moraju pronaći tu iskrenost, a na meni je, kao prvom promatraču te igre, sva krivnja ako im dozvolim trenutak laži. Veliki je užitak raditi s glumcima koji do kraja shvaćaju taj proces i spremni su na otvaranje. Vjerojatno se tako osjeća glazbenik kad svira na zaista dobrom instrumentu iz kojeg može izvući i najtananije zvukove.

Sutra smo ponovo na ulicama Zagreba. Vremenska prognoza nam nije naklonjena. Hrabro idemo dalje.

Prvi tjedan

Najteže je početi. Snimiti prvi kadar, uobličiti ga i onda polako, kadar po kadar,  doći do stvarnog ritma filma. Do glumačke igre koja je odlučujuća za taj puls. A istovremeno i do pravog pokreta kamere, do objektiva i svijetla, koji toj igri omogućuju slobodu. 

To početno ispipavanje ritma, usprkos svim mogućim pripremama i razgovorima, svim glumačkim probama, svim odlukama i dogovorima, postaje stvarnost tek kad se pronađe u zajedničkom plesu kamere i glumca u stvarnom objektu.

Kada se to posloži - onda zapravo počinje snimanje filma. Zato vjerojatno svaki režiser sanja da mu je prvi tjedan snimanja tek zagrijavanje za pronalaženje jezika kojim valja ispričati priču.

No gruba produkciona stvarnost to nikome ne dozovoljava. Svaki je kadar premijera koja nema reprizu. Produkcija ide dalje i gotovo ju je nemoguće vratiti.

Prvi tjedan je iza nas. Osjećam se dobro jer mi se čini da smo vrlo brzo našli to što smo tražili i sada mirno možemo u film.  Glumci su sjajni, Trn (snimatelj) je u dobroj formi, ekipa je izvrsna. Ukratko, nemam nikakav alibi za bilo kakvu grešku.

Večeras krećemo u noćna snimanja. Drugi će tjedan biti težak.

Bookmark and Share